Život u močvari

ponedjeljak, 16.02.2009.

Promjena

Močvara je vječna promjena, stalni ples vode i kopna. Nitko močvarom ne može proći dvaput istim putem. Svaki put njene su obale drukčije, njena je voda različito duboka. Jedino po čemu je uvijek prepoznatljiva je život u njoj.

Život u močvari ima jedinstvenu sposobnost pratiti njenu promjenu, slijediti je i strpljivo čekati na njen povratak kada ona iščezne. To su nomadska plemena biljaka, životinja, gljiva i bakterija koja zalaze duboko pod vodu i zemlju ili visoko u zrak slijedeći miris močvare i živeći njezinim ritmom.

Ipak, močvara može živjeti samo u svijetu bez granica i zidova gdje prirodna energija slobodno protječe. Kada se močvari onemogući promjena, ona umire. Na njenom grobu tada ostaje samo pustinja što se širi... širi... i guta sve oko sebe. Život nestaje ostavljajući samo poneki fosil zavijen u pijesak vremena.

- 22:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.11.2006.

Mala, noćna muzika

U hladnoj, bezmjesečnoj noći, močvara je mjesto, koje bi malo tko volio posjetiti sam. Možda baš zato, što u močvari nikada ni nisi sam. Uvijek se tu nešššto miče, i nerijetko se u mraku može uhvatiti pogled nečijih znatiželjnih očiju. A u toj mrkloj tami sve oči su iste. I one od male, zelene gatalinke; i one od ustrašene, kućne mačke; i one od gladnog, pospanog medvjeda; i od ubojice što se riješava nekog nepoznatog, još toplog leša.

Voda, raslinje i mulj močvare, u tim trenucima, postaju znatno privlačniji nego (ne)sigurna obala. Napredni, ljudski duh najednom obuzmu nagoni. I svaki zvuk je dobrodošao i veličanstven. Samo da prekine zastrašujuću tišinu, koja svaku kretnju i reakciju čini suvišnom.

Najljepše je, u tim trenucima, čuti kreket žaba. Ritmičnost njihova glasanja odmah ti postaje najbolji prijatelj. To glasanje je konstantno. I dopušta ti, da se umiriš. Jer, ako se mala žaba usudi glasati u tom nevidljivom svijetu, znači da se i ti možeš opustiti.

Svježina vode i hladnog zraka, te gotovo beskonačna tama, kao da pomlađuju tvoje osjete. Ono, što ti se inače čini neugodno, za toplog, sunčanog dana, sada postaje dio tvoje radosti. Hladnoća se pretvara u toplinu srca, a tama i voda u siguran zagrljaj. I vjetar što puše, pretvara se u energiju, što ti ju priroda predaje.

Ah, močvara. Ludo i nezaboravno mjesto koje uvijek iznova susrećem. Rano u jutro, dok noćna tišina još traje, voda što te dira proizvodi najljepši zvuuuk. Iznad njene površine, slab povjetarac propuhuje izmaglicu, a misli zaokupe Wagnerove valkire.

Doživljaj. Klepet krila najavljuje dolazak neke velike ptice. Oči ostaju širom otvorene od lijepog prizora. Velika krila, skladan vrat i noge što se svijaju pri slijetanju. Silueta ibisa lagano prolazi kroz Suncem obojanu izmaglicu, polako se stapajući s površinom vode.
...Da li zna, da je svijet, za jedan prizor ljepši?

- 22:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 01.04.2006.

Mokri ulazak

U močvaru je najbolje ući polagano. Ako je toplo, ne trebaju ni čizmice. Jer malo se toga može usporediti s osjećajem, kada bosa noga gazi u mulj.

To je područje, naizgled mirno i ravnodušno, no ipak je prepuno života. A svaki dio nosi, neko mistično, bajkovito ime. Vodenjak, kozak, nauznačarka, lopoč, dugoživac, mukač, vrba, vilin konjic...

I stojiš tako, u mutnoj vodi do prepona. Odozgo napadaju komarci, odozdo pijavica. Blago peckanje nakon nekog vremena pretvara se u ekstazu. Miris baruštine i truleži, noge u mulju, ogrebotine i ubodi na tijelu. Nadvladavši svrab i bol, priroda se prikaže u svoj svojoj ljepoti. Sluh osluškuje, miris miriše, pogled istražuje, dodir dira. Mozak radi.

- 00:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	veljača, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28